O djevojcici...

Gdje je ona malena, tiha djevojcica?
Znamo li to?

Ne, nitko o njoj ne zna nista, no zamolila sam je da mi ukratko isprica svoju pricu...

Hodala je snjeznom stazom, dok joj je lice sibao hladan vjetar, a teske grane drveta sibale joj lice i mrsile vec odavno vlaznu kosu...

Nadljudskom snagom pruzala je siroko malene ruke, odavno nemocne i obamrle, no nigdje ruku koje bi njene primile...

Dozivala je... drustvo joj je primala samo tisina, te njena jeka koja joj je samo vratila glas...

Odustaje.... Namjerava li pokusati ponovo?

Nije mi rekla...

Mozda ce... danas... sutra

Jednog dana sigurno hoce....

The Time Machine :(

Ah evo malo inspracije, moram izbaciti ovo iz sebe.
Jedan pojam, samo jedna rijec morala me potaknuti, da iz mene koja sam nakon dugo vremena rekla
"Ok, bilo je pa je proslo, idemo dalje" i postala hladna te "mirno krenula dalje" ponovo izadje nostalgija...
Ljudi su se promjenili, svijet se promjenio, nakon profilnih portala (pogotovo fejsa) svijet je poludio...
Osim fejsa, sad sve moguce ljudi mogu virtualno: saditi biljke, imati kucne ljubimce, ici u shopping pa cak i kupovati hranu....
Ima sve to svojih prednosti, no najvise svojih mana...
Ljudi lako kad im dodje mogu postati hladni prema drugima, jer sada imamo sve moguce da nam ne bi bilo dosadno, tehnologija je uznapredovala da nam sve moguce stvori u virtualnom obliku (svi znamo gdje ce netko napraviti korak doslovno)
no ni to nam nije dovoljno, sve moguce imamo, ali vrijeme i bube u glavi ucine svoje da ljudima sve prije pocinje nedostajati. Meni nedostaje veca bliskost s ljudima, obicno najobicnije vodjenje bloga, ljudi s kojima nisam u kontaktu, lijepsi nacin razgovora, veca doza zafrkancije. No vecina je svijesna da se vrijeme promjenilo i vecinom je kriva tehnologija koja nam je "rasirenih ruku" ponudila sve, ali evo do cega dolazi....

Taj neobican san....

Ovako... necu nista dubokoumno pisat jer vec dugo nemam inspiracije, nego cu samo ukratko prepricat taj san jer... ne znam mislim da su likovi u snu vrijedni prepricavanja, a i san je vrlo neobican sam po sebi... dakle ovako.... Setala sam mamuticom i primjetila predivnu bijelu macku kako gleda u mene sa svojim plavo-zelenim ocima.... okrenula sam se i mislila otici dalje no oci su joj u sekundi postale krvavo crvene (bas kao da tece krv doslovno iz njih). Kada se dogodila ta nagla promjena boje ociju macka je mahnito pocela juriti zamnom, iako sam jurila brzo ona je bila 10 puta brza od mene, svako malo bi me zustro grizla i grebla. I dalje sam trcala, a macka je tako napadala kao da me zeli ubiti... Trcim i dalje, pa dotrcim do ljekarne a macka i dalje zamnom.
Pocela sam vristati: upomoc upomoc, progoni me ukleta macka, pomozite, pogledajte vec mi je cijelo lice obliveno krvlju, no umjesto pomoci dobila sam glasan smijeh tamosnjih ljekarnika iako su sve vidjeli.... tu se dio sna prekida, no nastavlja se na to da sam i dalje znala svugdje vidjati tu macku koja bi imala plavo-zelene oci. iako bezopasna nisam joj se usudila prici, a onda bi opet na nekom drugom kraju njene oci bile krvavo crvene i ona bi dolazila u napad kad god mi netko prosao pored nje, na srecu nitko nije...
Meni je samo ostao strah od bijele macke s krvavo crvenim ocima..

Trapped

„Come on young girl, don't give up, don't cry, everything will be fine“ ,my inner voice whispered to me. I was trying hard to listen but my counsiounsness denied it. I lied on my bed and put my head on a pillow. It was so soft and tender so I pressed it with my head and hands harder.... and harder, and harder.... but i couldn't destroy it.
And I gave up...
I felt like I'm trapped... trapped in my own insecurity....

...............................................

I evo trenutka kada cu nesto napisati, rijeci su mi se javile u snu, osjecam potrebu da sve to ispisem...
Krhka dusa, prisjeca se cesto kako bijase povrijedjena od drugih, odjednom samo tako neke stvari prhnuse u nebo zaborava... Njena vlasnica tesko je to primala. Prolazili su dani u samoci tuzi, suze su tren za trenom, dan za danom tekle niz njeno lice, zatvorila se i stavljala na lice nasmijesenu masku u okolnostima u kojima je to mogla. Ipak nije sve suze mogla prebroditi potpuno sama, trebala je necije rame i imala je nekoga kome je mogla reci: „Hej! Pomozi mi, jer ne znam kako prebroditi, kako se miriti s ovim“ . Djevojka me zamolila da ne otkrivam nicije ime, no zeli da vam ispricam njenu pricu do kraja. Na sve je nacine pokusavala ublaziti taj dubok osjecaj praznine. Ne bijase joj lako no malo po malo, iz dana u dan postajala je sve jaca i jaca. Na spomen kada je bila povrijedjena, ne pusta vise ni najmanju suzu, ponekad pozeli zaplakati ali osjeca da vise ne moze, da se sve to istrosilo u njoj, na spomen uz cvrst stisak samo bolno zatvara oci i otvara ih ponovno. Dan kada je prvi put nakon dugo vremena vidjela svoj osmijeh na licu bijase kada je pogledala svoj odraz u ogledalu, na hodniku svog stana i tada pustila glazbu, hodala je duz cijelog hodnika sve do kraja ogledala, i tako ponavljala pokrete ponovno i ponovno osjecajuci glazbu u svim swvojim culima. Kada joj je melodija dotakla ramena, polako je pocela osjecati njen dodir oko vrata. Nasmijesila se.... Osjecala je zagrljaj glazbe, osjecala je pravi drugi dio sebe i zbog glazbe osjecala je punocu zivota i svakim danom postajala sve jaca. A proslost. Nece nikada nikome vracati milo za drago, vec ce u buducnosti oprostiti svima i tako poceti ispocetka. Vjerujem da ce joj uspjeti.

Pozdravljam i sipam inspiraciju nakon nekoliko mjeseci...

Ponovno sjedim nakon nekoliko mjeseci u zvuku, no ovaj put ne sama. Samnom je Ivana, draga djevojka 11 godina starija od mene.
Razumije me, potpuno me razumije... Dok duboko zadirem u osjećaje koji me
trenutno tište poput bolova, bez pitanja između progovara: "Potpuno te razumijem". Možda bježim od svega i tražim izlaz na krivi način, no ni tada njenog razumijevanja nije manjkalo. Sjedimo tako pričamo i slušamo glazbu koja je tamo bila puštena. Sviđa mi se ovdje, ali da je bar glazba malo glasnija- kaže Ivana. Smijem se....
Gledam ljude oko sebe, osluhnem vrata se otvaraju...
Nisam mogla vjerovati, svojim očima. Vidjela sam prijateljicu s kojom se
nisam vidjela više od pola godine, na koju često mislim.
Ivana izgleda da mi uljepšavaš dan- moja pomisao, no
ipak nisam mogla vjerovati da je napokon vidim, bijah iznenađena, ne znam
bih li taj osjećaj nazvala dragošću ili srećom, rekla bih nostalgija.
Popričale smo na brzinu, govorila sam ubrzano i dalje iznenađena.
Vraćam se za svoj stol ponovo s Ivanom, no i dalje gledam u smjeru one djevojke...
Na kraju htjedoh malo prošetati, Ivana me prima za ruku.
Odlazim od stola, ona djevojka za mnom.
Zagrlila me tako čvrsto da me to nagnalo da pustim Ivaninu ruku.
Grlile smo se dugo i čvrsto kao mala djeca.
Po prvi put u životu nekoga sam grlila u stojećem položaju s obje ruke.
Pokusat ću vratiti stara prijateljstva, moram...Moram u tome uspjeti. Unatoč svemu vratit ću sve na staro kada prođe neko vrijeme, jer nije vrijedno da to sve ugasne samo tako.....

I za kraj evo teksta jedne pjesme, nerma dugo otkad sam je čula no
nekako mi je prirasla srcu i pjevam riječi gotovo svaki dan:

Cold Snap- Nikada

Bol iz očiju mojih i dalje teče.
Vidim slike sramotne, sivih... krvavih anđela.
Brojim korake crnih, nasilnih valova.
Zavidim svim prognanimm, smaknutim dušama.

Pustit ću da zvijezda pada, plakat više ne trebam.
Samo je ona sjala sad neće više nikada.

To što mislim, ne govorim, šutim, tiho patim
pišem da ne zaboravim
kišu i dugu bez sunca.
Pokušavam pobjeći, uzeti sva živa srca,
tonem i gušim se u vama besmrtnima...

Pustit ću da zvijezda pada, plakat više ne trebam.
Samo je ona sjala sad neće više nikada.

A sad pogledajte se...
Pogledajte se...
Što se to ovdje događa??
Što se to ovdje događa??
Pogledajte se!!!
Pogledajte se!!!
Ne zatvarajte oči, ne okrećite leđa.
Što se to ovdje događa?!!!

Pustit ću da zvijezda pada, plakat više ne trebam.
Samo je ona sjala sad neće više nikada...

Dosadni dani prođoše, ljetne vrućine se vratiše XD

Evo ljudi, javljam se s posuđenog laptopa. Sada sam na Pagu na ljetovanju,
Vrijeme je savršeno, barem ove godine nije još bilo ni tračka sivog oblačka XD za razliku od prošle godine kada je po ljeti ponekad bilo hladno. Zato ako ove godine idete na more čak i ako ne idete iskoristite ove praznike najljepše što možete i potrudite se da vam budu nezaboravni XD.
Vraćam se 20-og, a ovdje na netu sam povremeno.
Uživajte, zabavljajte se pozzz!!!

17 mi je godina tek...

Eto me nakon podužeg vremena.
Jednostavno nemam često inspiracije
za napisat nešto posebno, a i ne da mi se baš, no nikada mi nije palo na pamet
brisati blog ili konkretno nešto mijenjati, jer ne brojeći moj prvi blog
koji je već odavno zaboravljen i kojemu sam lozinku
zeznula odavno, jer s blogom je sve počelo.
Iako ću imati česte stanke, blog će i dalje biti tu,
no prijeđimo na stvar.

Eto kako vrijeme leti u Subotu napunila sam 17 godina.
Nisam bila pretjerano uzbuđena jer kome je još do slavlja.
Bio je to mali talk party sa bratićem i njegovom
djevojkom koju sam jedva čekala upoznati.
Čekala sam ih pored Jurišićeve ulice sjedeći u autu.
Kad su došli priljubljeni jedno uz drugo bratić mi je
stisnuo ruku uz ono vrlo poznato:
Sretan rođendan, sve najbolje, izgrlit
ću te kada dođemo na Bundek.
Rekoh. ajde dobro glavno da ste vi tu.
Kad smo došli na Bundek, kao
da se dogodio peh (mogla sam znati -.-)
niti jedan od drvenih stolića i klupica nije bio
slobodan jer baš u subotu bila je velika roštiljada na što sam ja
neprestano gunđala, no ipak sjeli
smo pored bračnog para koji je samo gledao u nebo.
Nakon 10 minuta maknuli su se i
"Komedija party" mogao je početi.
Bila sam se zapričala sa bratićevom curom, a ovaj se
sjetio da je nešto zaboravio, pa tako me nespremnu stisnuo u snažni medvjeđi zagrljaj i ponovno zaželio sve najbolje za rođendan.
Ostatak druženja protekao je uz moj "smisao za humor" (možeš misliti) i viceve. Rekla sam im da druženje moramo
svakako ponoviti i to što prije.

Eto sva moja inspiracija nestala je i to je
bilo ukratko o meni najboljem daru koji sam dobila za 17. rođendan. Pozdravljam vas!

Narukvica...

Sjedila sam u dvorištu pored svoje kuće kao i obično i čitala neku knjigu.
Zrake sunca milovale su mi lice, a ptice su pjevale
već poznate mi pjesme.
Odjednom se dogodilo nešto neobično.
Sva moja čula naglo su se otvorila.
Osjetila sam svaku vlat meke trave na svojoj koži.
Mirisi cvijeća, sve jače
su se prožimali, a ptičji ubrzani lepet krila, izgledao je
kao graciozni nebeski ples. Nikada nisam osjetila nešto tako.....
Divno- pomislila sam. Oblaci su se počeli polako razmicati.
Nisam mogla vjerovati svojim očima....
Ne, nije mi se učinilo, oblaci su tvorili slova i polako počeli sastavljati poruku.
Uskoro sam mogla jasno
pročitati što piše, a pisalo je: "Doći će, možda i danas..."
Nimalo nisam sumnjala da bi poruka, čije značenje
ne znam mogla biti upućena
baš meni. Tiho sam zahihotala, ustala sa
travnjaka i krenula kući.
Odjednom osjetih da mi je nečija ruka na ramenu, dodir
je bio tako topao i nježan. Okrenula sam se i pred sobom
ugledala visokog
momka crne kose.
Nije skretao pogled s mojih očiju, gledao me netremice.
Njegove tamno smeđe oči gledale su moje, a usne su
prikazivale tek slabašan smiješak.
Bio mi je poznat odnekud, no nisam
znala odakle. Je li to kazivala poruka
koju su sastavili oblaci?- Mislila sam, no iako sam
bila zbunjena željela sam samo gledati lijepog momka.
Napokon smogoh hrabrosti i htjedoh ga upitati. Počela sam:
Odakle se mi....
Na to me prekinuo stavivši lagano prst na usta.
Još malo me je gledao, a onda mi je
ruke stavio na ramena, a potom
oko vrata. Zagrlio me je...
Bila sam sve zbunjenija, no uživala sam
iako je trajao samo jedan tren.
Začula sam slabašni zvuk šuškanja trave, pala mu je narukvica.
Sagnula sam se da je podignem
i htjedoh mu je pružiti. Okrenula sam
se, no njega više nije bilo. Nestao je.....
Probudila sam se. Na ruci mi je bila narukvica koju
sam zaboravila skinuti prije spavanja...

Happy day- Sunday:)

Pozdrav ljudi, ovaj post posvetit ću nezaboravnom Nedjeljnjem druženju.
Moja prijateljica Megi iz Varaždina, došla je u Zagreb, kako
bismo se vidjele nakon dugo vremena.
Moja mama, ostavila nas je u jednom kafiću na Cvijetnom trgu.
Naručile smo 2 kave s mlijekom i odmah započele razgovor.
Prva tema koju smo započele bila je- crtići.
Znate ono, Mjesečeva ratnica, pokemoni Digimoni, stara dječja faza.
Mnogo vas je bilo u toj fazi zar ne?
Ne znam zašto, no bilo je baš cool prisjećati se tih dana i
provjeravati sjećamo li se likova iz dobro znanih zaraznih crtića.
Šalile smo se također na račun japanskog jezika.
Znate kako glasi japanska korporacija? –imaš 2 krave, osmisliš
lukavi crtić „Kravomon“ i reklamiraš ih po cijelom svijetu.
Zatim smo se otvorile jedna drugoj i pokazale smo da se većinom
razumijemo, no taj dio ostat će naša mala tajna.
Ovaj susret trajao je puno duže i također puno lijepše, više smijeha
i lijepih trenutaka vrijednih pamćenja, bilo je nego u našem prošlom
susretu. Kada se polako bližio kraj, nastavile smo razgovor u vožnji
do autobusnog kolodvora.
Kad se auto moje mame zaustavio pored kolodvora, Megi i ja
naše druženje završile smo zagrljajem.
Pri kraju ovog posta preostaje mi samo reći Megi: Hvala, na
još jednom lijepom provodu, vidimo se uskoro ponovo!

Znam ovaj post i nije ispao baš najbolje, no bila sam pod dojmom:)
A sada vas pozdravljam

Kratko javljanje

Pa aloha za početak, kako vam je bilo na praznicima, recite
u komentarima ako želite. Eto ja sam provela u svom lijepom
toplom 28- kvadratnom stanu lol.
Jedina praznička vrlina je to što sam se mogla naspavati.
Dobrog sna nikad dosta lol. Ispričat ću vam jedan
genijalni vic koji sam provalila na satu biologije:
Ide bakica ulicom i naleti na fiksere i obrati im se:
-A ća to radite dico?
-A evo bako fiksamo se.
-Ma samo vi dajte i dalje, samo nemojte dugo
sidit na ladnom betonu. XD
16.04 imam pjevački solo nastup.
Dat ću sve od sebe da ne osramotim publiku.
I tako malo ukratko.
P.S vjerojatno ću prestat pisati blog,
ali javljat ću vam se i dalje. Pozdrav svima!

The story about a Girl...

Prisjećala se, razmišljala je o svemu što joj se dogodilo u posljednjih par dana.
Okolina ju je počela izbjegavati samo tako. Prolazila je hodnicima škole, nitko je nije
Primjećivao, pozdravljao, rekao barem jednu toplu riječ.
Pokušala je zadržati barem nekoliko dobrih prijatelja.
Dogovarala se i nekim čudom dogodilo se ono što je očekivala,
odgovor njenih prijatelja:
„Vidimo se popodne i jedva čekamo da nam se
pridružiš“ ,ponovno ju je digao na nebo i osjećala se sretnom kao nikada.
Za samo nekoliko sati dogodio se potpun preokret, pokušala je potvrditi
jedva dočekan dogovor da bi tada čula:
„Žao nam je mi danas ne izlazimo“.
Ništa nije govorila, samo je
sjela na pod, pokrila dlanovima lice i plakala.
Dani su joj prolazili kako i prije.
Skretala je pogledom na puni hodnik ne bi li
čula pokoju riječ. Ništa, samo gluha tišina.
Nije više mogla ništa, polako se mirila s činjenicom da će
Dane provoditi u tišini.
Sjedila je za radnim stolom i crtala neobjašnjive ilustracije na papiru.
Pored svega najviše je voljela crtati nasmješena lica.
To ju
je na neki način držalo na vrhu i davalo malen tračak nade za bolje sutra.
A onda odjednom iz njene mašte prekine je unutarnji glas i progovori:

"Vrijeme koje si tratila na suze i tišinu konačno mora prestati, sada
je vrijeme da nađeš spas u onome što voliš raditi. Ne daj da te bilo
kakve lažne nade bace na dno, jer to ne vodi nikamo.
Možeš ti to jer si snažnija od njih.
Dokaži to i nedaj se djevojko!"

Djevojka je od tada pronalazila spas u svemu što voli raditi.
Budila se svako s osmjehom na licu i započinjala ga pjesmom.
Provodila je dane crtajući nasmješena lica i pišući
priče sa sretnim završetkom, u životu je puno učila i veselila
se svakom danu kada se jutrom budila. Tada je zadnji put
čula riječi unutarnjeg glasa koje su progovorile:

„Sreća će ti pokucati na vrata samo kad se najmanje nadaš“.

Tako je i bilo.

Sretan dan žena!

Hello! Evo naslov je rekao sve ono što je trebao reći, a ja baš
nemam vremena niti inspiracije u zadnje vrijeme.
Pisat ću kad bude više vremena, a do tada....

Cure sretan vam Dan žena!

...Ovo mi je 100-ti post po redu....

After a long, long time finally. Here we are in the begining...

Nakon dugo, dugo vremena moj bratić i ja vidjeli smo se.
Dan kada smo napokon sklopili kontakt bio je dan
Moje velike sreće i zadovoljstva.
Našli smo se u jednom malom kafiću u kojem nikad
dotad nisam osjetila toliko duhanskog dima.
Priznajem, dogovor sastajanja nije bio nimalo težak, no
pomalo sam se bojala da će nešto poći po zlu u
našem susretu.
Prevarila sam se! Nakon nekih desetak minuta, moja
mama ostavila nas je kako bi mogla mirno
prošetati Trgom.
Komunicirali smo kao da nikada ništa nije bilo.
Pričala sam mu najviše o društvu u kojem se
krećem, a on se pokazao iskusan u skoro svemu
što sam ja iskusila u ovim godinama.
Slijedilo je i pitanje zadirkuje li me društvo
zbog mojih poteškoća na koje sam negirala.
Smijali smo se i razgovarali.
Imala sam osjećaj da je moj bratić
barem na tren ponovno postao
16-godišnji teenager baš kao što sam sada ja.



Njima: Bilo je dana kada ste mi jako nedostajali i puno sam mislila
na vas. Drago mi je da su ipak neke stvari
došle na svoje mjesto...

Malo provala heheheh.... XD

Hehe evo odlučih staviti malo bisera koje sam pohvatala ovih dana XD.
Neću otkrit imena osoba bolje je tako, no umjesto toga
ostavljam vam malu-veliku dozu smijeha pa eto:

1. "Postoji priča o kokoši koja sere zlatna jaja".
2. "Kokoš koti pile".
3. "Imaš usta na guzici".
4. "Šuti ti koji imaš problema s prostatom!"
5. Rikard kravljeg srca.
6. Metoda stvaralačkog mišljenja- "Delfin" metoda
(lol inače se zove Delfi metoda- pojam iz poduzetništva XD)

7. "Klinci u vrtiću što rišu Čića- Glišu".
8. "Pio sam brusnicu, imam PMS!"

Eto ga, ako vam se ovo čini preglupo slobodno recite.
To je to. Pozzz svim blogerima koje znam a i onima koji to nisu.
Ciao!

...All life is nothing without friends...

Ovaj post sam posvetila nekim osobama s kojima se volim družiti,
(blogeri, a i oni koji to nisu)
naravno moji prijatelji... Navest ću dvije- tri o svakom
posebno pa eto neka znaju kakvima ih smatram.
Pa krenimo:

Punkerica- O da to je ona XD.
Cura iz mog ex razreda.
Mala, slatka, simpatična luda curka. Luda je za Azrom
i Kud Idijotima. Ne prepoznajem je jer u zadnje vrijeme
joj humora ne nedostaje XD. Keep laughing girl!

Nina- Punkeričina
frendica iz njenog sadašnjeg razreda.
Drago mi je da sam je upoznala.
Čini mi se vrlo zabavna i simpatična:). Moram je još malo upoznati.

Crna Ofca- Cura iz moje škole.
Izuzetno lijepa djevojka, jako dobra frendica i super osoba:)
Super se kužimo i imamo puno zajedničkog.
Volim je vidjeti veselu i otkačenu, takva je kad
je vani:)
Drago mi je što sam je upoznala:)

Magy- E fakat mi je drago da sam upoznala nju. Divna je osoba,
neiskvarena, dobroćudna, jako draga cura.
Također je zabavna i volim kad joj mogu pravit društvo:)

Valka- Vrlo simpatična
i vesela cura. Nisam je još najbolje upoznala no imam priliku:)

Kada- Vrlo pozitivna,
draga, dobroćudna, ma sve u svemu sjajna osoba:)
Jako mi je drago da sam upoznala nekog kao
što je on.
Osim što je veseo i zabavan, izuzetno je talentiran
za fotografiju i glazbu. Ima predivne fotografije!
Umjetnost je njegov život.

Val- Eh šteta...
Njega dugo nisam vidjela. Puno smo se družili.
Veoma zabavan, simpatičan, drag i pristojan lik:)

Margy- Moja slatka
Varaždinka:) Full zabavna, vesela i draga cura koja
čezne za djetinjstvom:)
Veoma draga frendica. Odmalena sklada
glazbu i veliki je talent za nju. Trebale smo
se vidjet jer je ona trebala doći u Zg
na izlet sa školom, no to je bilo nemoguće
jer je u to vrijeme meni škola:(

Drago mi je da sam upoznala dobre osobe i kao što su:

Nekro
Anđela
Adromalius
Ana
Kate

Ovo sve što sam napisala je iskreno i od srca upamtite to.

P.S Ispričavam se ako sam nekog zaboravila.... Ovo prosljeđujem
svima koji žele i ako žele odvojiti trenutak za prijatelje.

I love them all because they are unique and ther are my friends...

Misao...

Te noći nije mogla zaspati.
Ležala je na boku i promatrala male tinjajuće
zvijezde jedva vidljive
u gustoj magli koje su tvorile nepoznat oblik.
Pokušala je mislima odvrtjeti događaje proteklog dana.
Ljudi joj često govore da ne čini
dovoljno za sebe, no je li joj suđeno
da bude pogrešno shvaćena?
Jesu li oni u pravu?
Hoće li je itko ikada razumjeti, saslušati?
Hoće li itko ikada stati na njenu stranu?
Već je navikla slušati: „Premalo
je vremena za bilo što, učini nešto bolje zbog sebe
i za sebe.“
Zar je doista u mnogočemu pogriješila?
Ni sama nije znala odgovor na to pitanje, no
shvatila je da mora od sebe davati više no što je dosad davala.
Razmišljaše ona tako i shvati
da nije sve tako tamno. Ispunila je dužnost koja je samo njoj poznata.
Napokon je po prvi put mogla
leći istinski mirne duše
i stvarnog osmijeha na licu, očekujući novi dan i donoseći nove odluke.
Mislima se polako vratila ka
zvijezdama koje je već prekrila gusta magla.
Sklopila je oči i utonula u miran san.

.......................

Idemo malo na kavu, već cijeli tjedan nismo bile, jer neprestano
učimo matematiku. Znam da je gadno i da je sutra ispit, no
zaslužile smo malo predahnuti zar ne?- reče Ana svojoj
najboljoj prijateljici Tamari.
Tamara se malo premišljala i kolebala,
te napokon popustila- u redu
ali jedno brzo piće i sama znaš
da je napeto, ali imaš pravo
zaslužile smo otići na piće. Ana digne palac
u znak zadovoljstva- ma prava si!
Trčale su veoma nespretno i poskakivale na stubama.
Marko, hajde naruči jednu kavu s mlijekom i
jedan kakao dok mi ne dođemo
znaš i sam koliko smo smušene i spore,
hajde budi takav kavalir- zacvrčala
je Tamara.
Na te njene riječi Marko samo
zakoluta očima i promrmlja sebi u bradu
Eh te ženske....
Ana i Tamara su se malo utrkivale pred kafićem.
Ulovi me, ulovi me kupit ću ti novine- nasmije se Tamara.
Baš si dijete, eto neka djeca ne odrastu. Pravi si primjer ti
iako si starija od mene -reče Ana.
Napokon su ušle u veliki kafić u kojem su stolci bili nagurani
da je jedva jedan čovjek mogao proći.
Topli kakao i kava s mlijekom već su čekali na stolu gdje
je sjedio Marko.
Izvolite moje dame- rekao je raširenih ruku.
Narudžba je stigla samo za vas kako ste tražile.
Ah Marko luđače, ti si uvijek
spreman za šalu- slatko se nasmije Ana.
Kako ste „teta Tamara?“
Muče li vas puno profesori kao mene? Joj
mene su počeli daviti golim rukama zbog
neznanja već nekoliko puta.
Dobro sam „Poštovani gospodine Marko“
ali ja ću tebe razbiti
jednom budeš li me jos koji put nazvao „Teta Tamara.“
Svi se na to glasno nasmijaše.
Iznenada zazvoni mobitel.
Aha, aha da dobro dobro....
Evo dat ću ti je, Ana netko te treba.
Halo?- javi se Ana.
Ooooo Ana pa što ima novog kod tebe?
Shvatila je da razgovara s Tamarinim dečkom.
Hmmm.... pa evo Ja, Tamara i Marko
pijemo kavu i umiremo
od smijeha - reče Ana.
Kako ti se čini moja Tamara,
nije ti dosadna ne gnjavi li te?
Pssst, reci mu da loše utječem na tebe- šapne joj
Tamara na uho.
Ma daj zašuti, dala si mi mobitel sad me pusti da pričam
-zahihoće se Ana i nastavi- Ovaj ne...
ona je super ne gnjavi
nikad, baš lijepo radimo zajedno.
Zatim je mobitel vratila natrag Tamari.
Malo kasnije Tamara pogleda na sat.
Ajme, jao nama! Još 5 minuta a nismo ni popile
do kraja, profesorica će nas ubiti!
Hajde, popij tu kavu na eks!
Ana zatim brzo popije kavu.
Znaš, moja mama me naučila da se kava ne loče
-doda ozbiljno Ana.
Eto vidiš kako loše utječem na tebe ljubavi moja
-zahihoće se Tamara.
Idemo vježbati matematiku još malo.
Napuštamo te Marko- rekoše obje uz hihot.
Ušle su u školsku zgradu i pošle prema stubama.
Odjednom Ana osjeti kako klizi, polako sasvim polako...
Osjeti kako joj noge lagano dodiruju hladno tlo, ona
Gubi tlo pod nogama ona pada. Polako sasvim polako...
Potiho je mislila- O ne, smrtni tren je stigao 7....6...5...4....3...2
Osjetila je hladnu ruku na svojim leđima.
Ajme Ana u zadnji tren, zamalo si pala niza stube, zamalo si....
zamalo sam te izgubila, ljubavi moja.
Hvala ti!- reče Ana, no nakon početničkog šoka počne se
glasno smijati- Ne znam kako se to dogodilo... jednostavno
sam se... poskliznula. Obje su otirale znoj sa čela.
Hajde požurimo već kasnimo! Potrčaše.
Pa, gdje ste vi dosad??? Kasnite!- reče ljutito
profesorica iz matematike.
Ma dobro ne zanima me, primite se posla!

I tako zavšava jedna priča bez početka i kraja, kroz smijeh
reče sama sebi Antonija dok je završavala još jednu
svoju priču, prije nego što je ugasila osobno računalo
i otišla na spavanje.

...hai, hei, hoi, hui... Eto me lol....

Evo mene ljudi. Lijepo je meni nekako
ovih dana priznajem. Sjajno se provodim
unatoč školskim obvezama.
U novu godinu zakoračila sam ovako:

Preko tjedna se više posvećujem školi
jer to se jednostavno mora unatoč
izvannastavnim aktivnostima, mora
se naći vremena.

Voljela bih biti osoba
čvršćeg karaktera.
Ne dopuštati nikome da me na
bilo koji način povrijedi.
Iako priznajem nisam ostala
potpuno ravnodušna na prekjučerašnje
vrijeđanje lika iz osnovne zbog toga
što sam mu se nešto zamjerila u osnovnoj
Samo kuda vodi to vrijeđanje ljudi moji??
Naime on želi da se gonim, a zašto
onda vrlo često priča o meni
i zašto me izvrijeđao na iskonu.
Bezveze, potpuno bezveze, ako
želi da se gonim nek me ostavi na miru!
Iako me dobro izvrijeđao, ostadoh mrtva
hladna. Dan je prošao super, no mogao je i bez toga :D
Barem sam čula da je postao puno bolji nego što sam
ga ja poznavala, što mi je vrlo drago :)
... pa dobrodošao novi on lol :)

Jučer mi je ukratko bilo super.
Našla sam se s dobrom frendicom iz
osnovne i malo (puno) smo
popričale.
Nakon što smo se oprostile,
Slijedio je prijelazak drugom dijelu
društva. Haha smijeh, veselje
nadglasavanje puno jače glazbe od
naših glasova.... Ukratko gušt.

Pozdrav curama i hvala na jučerašnjem
super provodu.

Željela bih još preporučiti svima, pa
I toj jednoj osobi:

„Ostavite se prošlosti i pokušajte zaboraviti
loše stvari koje je donjela.
U Novoj godini postanite nove- bolje
osobe. Zamjerke i sve ono loše
nek stara godina odnese sa sobom....




Pa... Dobrodošla nova godina i nove promjene u njoj!:)

Sretna vam nova 2008. godina!!! Prvi ovogodišnji post hehe...

Shalalalalalala stiže nova godina!!! "fijuuuuuu puk!!!!"

A zašto ja jednostavno ne počnem od početka???

Evo ovako:
O da, već tko zna koji put osluškujem vrištanje,
veselje, otvaranje šampanjca, a ovi stihovi neprekidno zuje u ušima.
Novu godinu provela sam doma razgovarajući sa osobama
koje također nisu zbog nekih razloga mogle izaći van, ja
sam im pritom dala obećanje: ako ni ja ne izađem van ostajem
s njima cijelu večer.
Veselo sam pijuckala Vigor vodku s okusom dinje pomješanu
sa sokom od naranče.
Kad sam ispila prvu čašu uhvatila me želja da
iskopčam slušalice koje su bile već jako dugo
priključene na zvučnik.
Utipkala sam youtube i sjetila se
benda Vatra i njihove pjesme Privatni pakao.
Kako sam se smijala gledajući njihovog
smušenog bubnjara koji ne skida gas-masku s lica
a šta će mu? pitah se ja. lol.

Kako sam se tada opustila uz riječi:

Između 4 zida snimamo horooooor!!!

Nadglasavala sam se uz treštanje glazbe, njišući
se na stolcu dok je mama gledala
televiziju, a tata spavao dubokim snom.
Ni sama ne znam što mi je bilo
Već dugo se nisam opustila tako.

Smijeh, hihot veselje, a zatim:

Sretna nova godinaaaaa!!!

Starci su ispijali šampanjac grlili me ljubili za što
nisam previše marila.
Umjesto šampanjca ispijala sam drugu čašu Vigora
od kojeg me lagano zaboljela glava, zatim sam konačno
krenula na spavanje.


Eto to je to od mene, sretna vam nova i neka vam prođe s puno
sreće i ljubavi. To vam želim ja. pozzz!

Merry Christmas!!!!

bgcolor="ffffff" align="middle" type="application/x-shockwave-flash" />

Ovdje mi možete ostavljati virtualne darove, poruke i čestitke.
Možete mi "darovati" ono što je ponuđeno u meniju ili možete
otići na opciju search i tražiti nešto što mi želite "pokloniti"
Npr upišite dog ako mi želite pokloniti psa, a zatim kliknite na tipku
search, možete mi ostaviti prigodnu poruku ili čestitku ako želite:D
Ovom prlgodom i ja vama želim Sretan Božić i novu 2008. godinu.
Eto veliki osmijeh Božića kuca nam na vrata:)
Ugodne praznike vam želim!!!!

Nek vam Božić sretan bude, neka se snovi probude
i tko je sam nek noćas nije, neka ga pjesma ugrije...

Merry Christmas!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Upornost je najvažnija!

U Petak me moja školska asistentica u čast ispravljanju
jedinice iz matematike u trojku pozvala u kazalište.
Hvala ti na pomoći i pozivu!
Što sam gledala ukratko ću vam opisati sada:


Prvi puta nisam shvaćala što zapravo idem gledati,
znala sam samo da se radi o plesnim točkama
i mislila sam da ću u velikoj kazališnoj dvorani
umrijeti od dosade.
Prevarila sam se.
Uskoro sam zapravo znala o čemu se radi.
Bio je to plesni performans invalida.
Predstava je počela.
Na pozornicu su izašle dvije djevojke na štulama i štakama.
Izvodile su vrlo čudne, meni nemoguće zamislive pokrete.
Malo kasnije shvatila sam da su jednoj djevojci amputirane
obje potkoljenice. "Kako je moguće da ona takva može uspravno
hodati na štulama?" Nije bilo kraja mom čuđenju i divljenju.
Nastupi gromoglasan pljesak, a zatim i druga plesna točka.
Već spomenuta djevojka bez potkoljenica sada je izvodila
samostalnu plesnu točku.
Tada sam pogledala bolje i primjetila da osim potkoljenica
nema oba dlana, no samo se spretno vrtjela, izvodila
plesne pokrete čas uz jaču glazbu, čas uz mirniju glazbu.
Nakon točke usljedio je još jedan gromoglasan pljesak
i klicanje. Bila je to zaista jedna savršena predstava.
Moram vam reći da se iskreno divim djevojci, jer
ona je i prije svoje nesreće bila plesačica i eto ostala.
Ostala je ono što je jer uživa u onome što radi i jer
je uporna, a upornost je najvažnija za uspijeh!

Nice Day

Subota, škola nastava???
Ne. Imali smo praksu, Božićnu praksu.
Svaki razred bio je jedno poduzeće i svaki razred
prodavao je svakojake Božićne sitnice, od ukrasa do kolača.
Osim prakse nastupio je i moj pad pred ulazom u četvrti razred.
Pokušala sam stišati paniku govoreći: U redu je, sve je u redu
samo mi pomozite da se ustanem.
Bilo je i novih poznanstava. Učenici su dovodili
svoje frendove kako bi oni kupili ponešto, te
razgledali naš maleni lijepo uređeni Božićni školski sajam.
Zarađeni novci idu u dobrotvorne svrhe
Nakon sajma.... Karaoke party koji je organizirala
jedna volonterska udruga za svoj 3. rođendan.
Glazba i nije bila po mojem ukusu, no bilo mi je
drago vidjeti djecu i mlade kako se smiju i uživaju.
Najviše od svega bilo mi je važno vidjeti neke osobe koje
nisam dugo vidjela. Prijazna dobrodošlica, kratki razgovori
poneki zagrljaj, to je bilo dovoljno da meni bude lijepo....


Pozdrav volonterima, školskim kolegama i blogerima